Kako strani investitori kupuju zemlju u BiH – i zašto nema zakona da to spriječi
Bosna i Hercegovina jedna je od rijetkih zemalja u Evropi koja nema jedinstveni državni zakon koji ograničava kupovinu poljoprivrednog zemljišta stranim državljanima ili stranim kompanijama.
Dok susjedne zemlje imaju stroge restrikcije, u BiH strana fizička lica mogu kupovati nekretnine uz princip reciprociteta, ali strane kompanije mogu registrirati firmu u BiH i preko nje neograničeno otkupljivati poljoprivredno zemljište. Ovaj pravni vakuum omogućava da hiljade hektara plodne zemlje prelaze u ruke investitora iz arapskih zemalja (Kuvajt, Saudijska Arabija, UAE), Turske, Njemačke i drugih država, često bez obaveze bavljenja poljoprivredom.
Strani kapital na bh. njivama – od Sarajeva do Hercegovine i Krajine
Prema istraživanju Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz 2020. godine, samo na širem području Sarajeva arapski investitori su preko 160 kompanija stekli vlasništvo nad više od 15 miliona kvadratnih metara zemljišta i stotinama stanova. Većina tih kompanija osnovana je samo radi zaobilaženja zakonskih ograničenja za strana fizička lica.
Sličan trend vidljiv je i van Sarajeva:
- U okolini Bihaća i Cazina arapski investitori otkupljuju velike površine za turističke komplekse i privatne posjede.
- U Hercegovini, oko Mostara i Trebinja, strane kompanije (uključujući one iz Dubaija) kupuju vinograde i oranice – primjer je kupovina mostarskog preduzeća Hepok 2016. godine od strane kompanije Zeraa Agriculture Investment iz UAE.
- U Posavini i Tuzlanskom kantonu bilježe se slučajevi otkupa napuštenih parcela, često preko lokalnih firmi.
Mnoga zemljišta mijenjaju namjenu: od poljoprivrednih površina postaju ograđeni kompleksi sa vilama, bazenima i objektima za agroturizam. Zakoni dozvoljavaju promjenu namjene ako se radi o „turističkim projektima“, pa se hiljade hektara trajno izuzimaju iz proizvodnje hrane.
Utjecaj na domaću poljoprivredu i zašto nema ograničenja
Zbog ovakvog trenda cijene zemljišta rastu, lokalni poljoprivrednici gube pristup resursima, a BiH uvozi preko 50% voća i povrća. Strani kupci plaćaju keš i nude više cijene, dok domaći farmeri nemaju podršku da se takmiče.
Pitanje zemljišta u nadležnosti je entiteta i kantona, a ne države. U Federaciji BiH strana fizička lica formalno ne mogu kupovati poljoprivredno zemljište direktno (ali mogu preko firmi ili nasljeđivanjem), dok u Republici Srpskoj nema ni takvih ograničenja za pravna lica. Predlozi jedinstvenog zakona koji bi prioritet dao domaćim poljoprivrednicima godinama propadaju zbog nedostatka konsenzusa. EU u izvještajima godinama traži regulaciju tržišta zemljišta kao uslov za napredak ka članstvu, ali politička volja izostaje – dijelom i zato što se „investicije“ koriste kao argument, iako one rijetko donose nova radna mjesta lokalnom stanovništvu.
Šta dalje?
Ako se ništa ne promijeni, za desetak godina strane kompanije i pojedinci mogli bi kontrolirati desetine hiljada hektara najbolje bh. zemlje. Zemlja nije samo roba – ona je neobnovljivi resurs i osnova prehrambene sigurnosti. Vrijeme je da BiH konačno donese zakon koji će ograničiti strane kupovine, dati prednost domaćim poljoprivrednicima i spriječiti pretvaranje njiva u vikendice.
R.O.